Samo iskrenost

Kako li smo, mi ljudi sve iskomplicirali !!! Kako se tog osloboditi ?? Kako da budemo prirodni, spontani i jednostavani ? U sebi osjećam kako bi suza htjela van, zašto to ne dopuštam? Tko to ne dopušta? Prošlost, odgoj...
Koji razlog postoji da već Sada ne živim potpuno, bez prošlosti i programiranosti. Stalno glupo čekamo neko bolje vrijeme, a nikad se ne zapitamo i vidimo ljepotu, radost i osmjeh na nekoj osobi već sada. Kao da živimo samo u prošlosti i za budućnost a NiKAD U BITI NE ŽIVIMO SADA. Time uopće u biti NE ŽIVIMO !!!

Kako se osjećam ?? Pa valjda tako kako se osjećam !!!!! Eeee koje glupo pitanje !! Pa zašto se Huh.. nebi osjećali tako kako se osjećamo ?? Imam osjećaj da uvijek nešto glumimo. Osjećamo se drugačije a glumimo npr. neko veselo stvorenje!! Baš smo zeznuta stvorenja, koji k.... smo takvi ?? Zašto ne bismo bili takvi kakvi jesmo i potpuno se uživjeti u to što jesmo sada i ovdje ? U biti kada se potpuno uživim u sebe i u ono što osjećam potpuno, tako kako se osjećam istovremeno kao da negdje duboko u sebi osjećam neko prikriveno "blaženstvo", bez obzira kako se osjećam: sretno, tužno, ljeno, voljeno, ljutito, prekrasno bilo kakvo. Zašto nebi POTPUNO i iskreno doživljavali sebe isto kao i svoju trenutnu situaciju ? Osjećam da ćemo time biti puno "sretniji". Pod rječju sa navodnicima mislim na sreću i zadovoljstvo koja bježi pred bilo kakvih opisa riječima, nešto neopisivo. Zašto ne priznati sebe, ne biti mi ? I ne bojati se što će drugi misliti. Ako ne priznamo sebe pa kako ćemo onda druge ?? Ako ne prihvatimo sebe, kako onda možemo voljeti sebe ?? Kako ćemo i kada onda biti zaista sretni ?? Ako odbacujemo sebe kad ćemo onda upoznati sebe i iscijeliti rane ?? Kad ??
Tužan sam ali i duboko u sebi osjećam neku lijepu, ugodnu i divno, senzitivno, neopisivo "blaženstvo" koja ispire tu lijepu tugu.....

Nakon svega što sam prošao na fizičkom, emocionalnom, mentalnom i duhovnom planu, više ni sam neznam što je život. Nakon toliko životnih događaja, previše filozofiranja i duhovnog proučavanja kao da sam na nekom početku. Neznam ili kao da osjećam da me to više i nebi trebalo zanimati! Zašto komplicirati i na kraju svega mučiti se s time?! Valjda život samo jednostavno Jest to što jest i gotova priča o tome. Osjećam samo kao da sam se zatrpavao svim i svačim svasvih tih godina te samo uzaludno trošio svoj potencijal negdje drugdje. I što sad ???
Kako dalje ?? Nema umnog odgovora samo neki osjećaj u meni da trebam odustati od te potrage, gubiti tu energiju i nastaviti u potpuno drugim smjerom. Život je ono što mi se događa jednostavno pred nosom, a on polako prolazi dok ja tražim odgovor na pitanje: "Što je život?" Stvarno smiješno!!!!!!! E ovo mi nije trebalo! tj. to mi je zapravo trebalo!!!!!!!